Nije to tek tako lako odrediti, ali uvijek naiđe pravi trenutak kada se kupuju dječji satovi. Puno puta je to za početak škole, no osobno mislim da je u prvom razredu možda ipak malo prerano kupiti takvo što bez obzira što su dječji satovi u tom uzrastu vrlo poželjna stvar.

Ipak su dječica u tom periodu malena, još zaigrana i muku muče s učenjem slova i brojki. Brojke, kad malo bolje razmislite nauče tek kako spada tamo negdje krajem prvog razreda. Stoga znati na sat je već zrelo znanje baratanja brojkama. Tu nisam ni spomenula pojam o vremenu što ga dječji satovi uvode na mala vrata u dječji svijet.

Razumijete, kad su mali oni primjerice u igri skrivača traže mamu iza ormara ili u onom malom procjepu prostora koji s nalazi između bočnog zida i bočne strane ormara. Joj, ja to nikada neću zaboraviti kako je moj sin mene tako tražio u jednom uskom prostoru u kojem bi možda jedva mogla ući jedna metla.

To je tako čaroban svijet tih malenih glavica – bistrica. I nisam ja ništa protiv da djeca znaju no dječji satovi su jedna cijela nova planeta za taj mali svijet. Znati u koje doba se nešto radi, to je još i uredu, no znati na sat i snaći se u tom prostoru vremena meni više nalikuje na nekakvu svemirsku dimenziju naše galaksije.

Po meni najbolje doba za kupnju sata je drugi razred ili eto za kraj prvog razreda kao nagrada i poklon. E tada to već sjedne. Na prvi pogled dječji satovi, osobit ako su neki skupi, tad su oni prava mala dragocjenost. Replika satova odraslih, ali u drugim bojama.

Oni su prije svega nakit, zatim znak određene zrelosti i ozbiljnosti u shvaćanju svijeta i stvarnosti naše civilizacije, a onda i pozicioniranje sebe unutar vremensko- prostorne dimenzije trenutka koji je sada.