Nekada su muški satovi bili nešto što su muškarci posebice cijenili. Sjećam se kako je moj otac imao sat i toj e za njega bila svetinja, cijelo moje djetinjstvo je imao taj jedan sat kojeg je pazio i mazio.

Ali su i muški satovi nekada bili kvalitetniji nego što su to danas. Stare kvalitetne marke su se uglavnom proizvodile u Švicarskoj, oni su uglavnom samo sastavljali satove, njihova proizvodnja se sastojala od montiranja, imali su izuzetno kvalitetne mehanizme za svoju vrijednost. Stvorili su ovdje izuzetno tržište. 

Ja o satu svoga oca imam izuzetno mišljenje, bez obzira što je on tada bio masovna pojava. Bio je u pravo vrijeme na pravom mjestu, nije imao nikakvu reklamu, samo su ga preporuke učinile popularnim. On je bio dobar sat, pouzdan. Nije se kvario, bio je poprilično točan, za to vrijeme kada su bile malo veće tolerancije, mogao se popraviti, moglo se doći do rezervnih dijelova. Danas postoje muški satovi da im ne možete remen promijeniti. 

Taj stari sat je bio jednostavan, kao VW među automobilima, svako ga je mogao popraviti, svako ga je želio imati i lijepi su bili, lijepo su izgledali. Imali su svoj klasični izgled.

Imao sam i još uvijek imam jedan koji sam bio kupio za mog oca za poklon dok  je već bio u mirovini. Malo je specifičnog izgleda, automatik. 

Takvi jednostavni stari muški satovi bili su i za jednostavne ljude. To su ljudi koji su malo povučeniji, skromniji, racionalniji, koji ne traže modne dodatke, nego funkciju. Srednjoškolski profesori, radnici u poduzećima, ne oni koji su nosili vreće nego vrlo kvalitetni radnici, stolari, tokari, koji su vrlo kvalitetno radili, koji su imali obrazovanje i afinitet prema tehnici, upravo ih je ta jednostavnost, a ta pouzdanost privlačila. Jedan srednji sloj, koji se ne želi eksponirati, nego čovjek koji želi imati jedan lijepi ugodan sat koji mu služi, a ne neki koji će pokazivati.